Prekrajanje istorije

by Mi216/12/2016

BiH je bogata istorijom, a ima mnogo različitih verzija istorije.  Ali, zabrinjava to kako se istorije rata i mira prekrajaju u svrhu promocije političkih agendi različitih grupa.  Novine su pune rasprava o prošlosti.  Mnogo manje pažnje se posvećuje budućnosti.  Mi koji želimo da se fokusiramo na rješavanje stvarnih problema sa kojima se suočavaju obični građani u BiH danas – nezaposlenost, nejednakost i korupcija, stalno bivamo uvučeni u besmislene rasprave i vještačke krize.  Podjele po pitanju prošlosti se koriste za preusmjeravanje pažnje sa reformi i modernizacije koje političari vide kao prijetnju njihovoj trenutnoj kontroli nad pristupom radnim mjestima, novcu i pokroviteljstvu.  To je frustrirajuće.

Piše: Edward Ferguson, britanski ambasador u BiH


Prekrajanje rata

Veliki dio revizionizma u skorije vrijeme je usmjeren na Drugi svjetski rat.  Ovo nije ekskluzivitet BiH, to se dešava u cijelom regionu.  Ali ovdje smo svjedoci pokušaja da se rehabilitira ugled osoba poput Ante Pavelića ili Draže Mihailovića, a prije samo nekoliko sedmica, škola u Sarajevu je dobila ime po antisemitu i simpatizeru nacista, Mustafi Busuladžiću.

Možda čak i gore je slavljenje onih koji su osuđeni za zločine počinjene u novije vrijeme.  Posebno pamtim doček za heroja priređen za Daria Kordića 2014. godine, nakon što je pušten iz zatvora zbog presude za zločine protiv čovječnosti.  I ne samo da je studentski dom na Palama dobio ime po Radovanu Karadžiću, nego je njemu, u oktobru, javno uručeno priznanje Narodne skupštine RS.

Zašto je ovo bitno?

Bitno je zato jer je prvi korak ka pomirenju pripremanje za budućnost na osnovu  lekcija iz tragedija u prošlosti.  Za to je prvo potrebno prihvatanje počinjenih zločina i obavezivanje da se neće dozvoliti da se zločini ponove.

Bitno je zato što su se u Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, državne i entitetske vlasti obavezale da će stvoriti “političke, ekonomske i socijalne uslove pogodne za doborovoljni povratak i skladnu reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica”.  Slavljenje onih koji su počinili ratne zločine protiv osoba druge etničke pripadnosti i koji su ih istjerali iz njihovih domova je očigledno kršenje ove obaveze.

A bitno je i na ljudskom nivou.  Rat devedesetih godina nije donio ništa osim patnje većini ljudi u ovoj zemlji.  Mnoge njegove žrtve su i danas žive.  Danas, namjerne provokacije, retorika podjele i revizionizam istorije – sve ovo vraća stare strahove i spriječava BiH da krene naprijed.

Prekrajanje mira

To je dovoljno loše.  Ali prekrajanje istorije ne staje na uljepšavanju ratnih zločina.  Sve su veći izazovi usmjereni na ključne strukture i institucije koje su uspostavljene u sklopu Dejtonskog mirovnog sporazuma.  Ironično, ovi izazovi obično dolaze od onih koji najsnažnije insistiraju na pridržavanju “slova” Dejtona.  Da parafraziram anglo-irskog državnika Edmunda Burkea, koji je rekao “opštepopularna je greška misliti da su najglasniji branioci Dejtona oni koji najviše žele da se on očuva”.

Izazovi Dejtonu dolaze u različitim oblicima.  Svjedočio sam pokušajima Bošnjaka da negiraju ili ignorišu ustavne ovlasti Republike Srpske.  Vidio sam pokušaje Srba da oslabe i degradiraju ustavni autoritet države BiH.  I vidio sam pokušaje Hrvata da ospore i remete proces donošenja odluka na nivou Federacije BiH.

Ništa od ovoga neće pomoći BiH da postigne napredak.  Zato smo, prilikom pokretanja novog međunarodnog pristupa BiH, 2014. godine, rekli da ćemo raditi u postojećem institucionalnom okviru, ako su drugi spremni da urade to isto.  Potpuno je legitimno da Republika Srpska, ili kantoni, odlučuju o pitanjima za koja imaju ustavnu nadležnost.  Ali, da bi sistem funkcionisao, onda oni moraju ponuditi istu dozu poštovanja koju traže za sebe, prema autoritetu drugih.

Taj pristup je dio mehanizma koordinacije.  On odražava neke od ključnih principa Dejtonskog sporazuma: suverenost države i prenos velikog broja ovlasti na nivo entiteta i kantona.  Također, odražava davanje prednosti donošenju odluka na osnovu konsenzusa tri konstitutivna naroda i tri različita nivoa vlasti, te poštovanje vladavine prava.

Nadao sam se da će ova odluka o mehanizmu koordinacije biti vjesnik epohe konsenzusa u politici Bosne i Hercegovine.  Još uvijek se nadam.  Ali, bar za sada, krize i izazovi se nastavljaju.  Prevelik broj vođa ustrajava u odnosu prema Ustavu kao da je to à la carte meni, prihvatajući dijelove koji im se sviđaju a ignorišući one koji im se ne sviđaju.

Mi2 vijesti:   Mandić: Bez korjenite reforme cjelokupni zdravstveni sustav bit će doveden u pitanje

Najočigledniji, i najozbiljniji, izazov Dejtonu, i vladavini prava, bio je septembarski referendum u Republici Srpskoj.

Ujedinjeno Kraljevstvo u potpunosti podržava pravo RS na njeno postojanje, kao esencijalnog i integralnog dijela BiH, i mi podržavamo pravo da se to postojanje obilježi praznikom.  Također, podržavamo pravo RS da održi referendum o pitanjima koja su u sklopu njenih ustavnih nadležnosti, te u okviru Ustava BiH.  Ali, Ustavni sud BiH je odlučio da je izbor 9. januara za Dan RS diskriminatoran i zabranio je održavanje referenduma.  A on je ipak održan.

Naša primarna briga, kao članice Vijeća za implementaciju mira, nije pitanje praznika, nego podržavanje Ustava BiH i autoriteta Ustavnog suda.  Iskreno, bilo bi mi draže da ovo pitanje uopšte nije ni pokrenuto, u vremenu kada postoje brojna, puno važnija pitanja na koja se treba usmjeriti.  Ali ono je pokrenuto i Sud je donio svoju odluku.

Ustavni sud BiH je vjerovatno najvažnija dejtonska institucija.  Prema Mirovnom sporazumu, to je jedini sud koji ima ovlasti da odlučuje o ustavnim sporovima između različitih nivoa vlasti i njegove odluke su “konačne i obavezujuće”.  Svojim odbijanjem da prihvati odluke Suda, Vlada RS i Narodna skupština su prekoračili svoje ovlasti i odlučile da primijene ovlasti izvan svojih ustavnih prava – drugim riječima, uradile su upravo ono za što optužuju druge.

Nisu izazovi stavljeni samo pred Ustavni sud.  Sud BiH je također bio na vatrenoj liniji, sa optužbama da je na neki način nelegitiman jer nije dio “originalnog Dejtona”.  Ali, “originalni Dejton” kaže da država ima odgovornost za, između ostalog, “provođenje međunarodnih i međuentitetskih politika i regulacija krivičnih propisa” i da “očuva suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine”. Također jasno kaže da “dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi kako bi vršile ove nadležnosti”.

Na osnovu ovoga, i nakon odluke visokog predstavnika, Sud BiH je uspostavljen 3. jula 2002. godine, glasanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.  Imajući u vidu skore javne izjave, važno je napomenuti da su predstavnici SNSD-a glasali za zakon i da delegati iz RS nisu primjenili entitetski mehanizam prava veta.  Uspostavljanje Suda BiH svojim potpisom su ozakonili Mariofil Ljubić i dr Nikola Špirić.  Vrlo sličan je bio i proces uspostavljanja Tužilaštva BiH 29. oktobra 2003. godine, koji je potpisom ozakonio dr Špirić.  Ovo su bile pravno obvezujuće odluke koje je Ustavni sud BiH potvrdio i bilo kakve promjene moraju se provesti propisanim postupkom u skladu sa uspostavljenim ustavnim procedurama.

Ključ za sigurnost i stabilnost u Bosni i Hercegovini ostaje osnovna formula postavljena u Dejtonskom mirovnom sporazumu – da Bosna i Hercegovina ostaje jedinstvena, suverena zemlja sa dva entiteta.

Dvije su važne stvari ovdje.  Prva je da postoje dva entiteta.  Ne jedan, i ne tri.  Kao članice Vijeća za implementaciju mira, mi smo predani očuvanju prava i odgovornosti ova dva entiteta – Republike Srpske i Federacije BiH, kao što smo predani istom i za državu.  Bilo koje promjene ovog modela se u praksi mogu desiti samo uz saglasnost tri konstitutivna naroda u BiH.

Druga stvar je da Ustav određuje da suverenitet BiH leži isključivo na državnom nivou.  BiH nije dobrovoljna konfederacija u kojoj entiteti imaju pravo na otcjepljenje.  Nemaju.  Entiteti pravno postoje samo na osnovu Ustava, kao integralni dijelovi BiH.  Zato je pravno netačno reći da su entiteti, ili bilo koje njihove institucije, starije od Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Nažalost, previše političkog prostora u BiH se danas troši na ove pokušaje pravnog i istorijskog revizionizma.  Još gore je to što je ovo sve osmišljeno da odvrati pažnju sa neuspjeha da se riješe ogromni socijalni i ekonomski izazovi sa kojima se BiH suočava.  A dok se političari raspravljaju, hiljade mladih ljudi napušta ovu zemlju i sa sobom odnosi svoj talenat, optimizam i ambicije.  I dok očekujemo 2017. godinu, rijetku godinu bez izbora, moja novogodišnja želja je da se manje vremena, energije i novca troši na advokate i istoričare, a puno više na ekonomiste i poduzetnike.